Punoglavci

Mehr zum Buch

Te je 1975. godine na Splitskom festivalu pobijedio Oliver Dragojević, u Krškom je počela gradnja nuklearne elektrane; Luciano Sušanj osvaja prvo mjesto na Evropskom atletskom prvenstvu u Rimu na 800 metara, Vladimir Prelog je dobio Nobelovu nagradu za kemiju, a u Sarajevu je osnovano Bijelo dugme. Ante Tomić nije slučajno izabrao baš tu, 1975. godinu da bi ispripovijedao svoju priču, jer je godina 1975. mitsko mjesto generacijske utopijske Nostalgije. Punoglavci su zarazna humoristička naracija o sazrijevanju, odrastanju i naizgled bezbrižnom druženju u vremenu koje nam se danas čini idiličnim poput ljetne sieste. Evidencija ključnih toposa zajedničkog iskustva karakteristična je za takav tip proze, no Tomić spretno zaobilazi nekritičko slavljenje „klasika“ jugo-nostalgije i u Punoglavcima zapravo vrlo ambiciozno ispisuje političke, pa i potrošačke neuroze ideološki čvrsto strukturiranog društva i jedino u takvom, stvarnom kontekstu priča o Punglavcima može biti ispričana kao priča o lokalnom kao osobnom, i o odrastanju kao emancipaciji od lokalnog. Iza lake i lepršave priče o odrastanju u kontinentalnoj, slavonskoj provinciji sredinom sedamdesetih, Tomić evidentira sva lica lokalnog svijeta i naličja idiličnog odrastanja, na sasvim originalan način progovorivši o vječnim temama provincijalne uskogrudnosti i šovinizma, kao tragičnoj posljedici nesposobnosti da se „izađe u svijet“ ili barem pomiri sa svojom prirodom i sudbinom. Punoglavci su duhovita, nostalgična i šarmantna priča s upečatljivim likovima čija je osobna i lokalna drama istovremeno drama društva isfrustriranog ideološki i potrošački, dakle društva za koje nikako ne bismo mogli reći da je već postalo našom davnom prošlošću.